Umro nakon kratke i teške bolesti u 44. godini života.
Tako je pisalo na osmrtnici.
Ni riječi o tome kako je sve počelo s laganom glavoboljom. Prvo što je pomislio kada se probudio tog jutra bilo je da je đavo iz bačve onog kiselog bućkuriša što ga je sinoć pio kod kuma u Plavnicama došao po svoje. Odmah zatim se sjetio da je to bilo preksinoć, a ne sinoć. Vjerojatno je u pitanju ta krvava promjena vremena, pomislio je.
Glavobolja je u narednih nekoliko mjeseci oscilirala od lake do nepodnošljive. Konačno je otišao kod doktora. Dobio je uputnicu za ultrazvuk i za CT. Tada se prvi put susreo s listama čekanja. Da nije otišao u privatnu polikliniku, skončao bi vjerojatno i puno ranije.
Ne spominje se ni kako je nakon Zagreba išao na pretrage u Beč i Frankfurt. Pomogli su tu neki prijatelji i rođaci iz inozemstva. Svugdje su nalazi bili isti a prognoza, za razliku od vremenske, nepromjenjiva.
Put ga je nanio i u okolicu Splita kod jednog travara koji je učio od Tome Bebića. Na žalost, trave nisu ni Tomi pomogle. Obišao je i razne hohštaplere koji ne liječe viskom, a još manje podzemnim vodama i čudotvornim gljivama za koje je dao 1600 eura. Očaj je i veće skeptike tjerao u ralje prodavača zmijskog ulja.
Nema ni slova o tome kako se srušio na groblju na Sesvete. Išao je zapaliti lampaš prijatelju Mati što je poginuo u prometnoj par mjeseci ranije. Počelo ga je pritiskati u glavi i vid mu se počeo mutiti. Sljedeći prizor: njegovi stoje pored kreveta dok im doktor objašnjava kako je imao moždani udar. Sve ih je samo blijedo promatrao. Na brojna pitanja odgovarao nije. Govor mu se nakon nekog vremena povratio, premda se do kraja mučio s izgovorom pojedinih riječi.
Nakon izlaska iz bolnice, počeo je svakodnevno šetati. Radio je krug po gradu s drvenim štapom i šepurio se kao Matan. Smisla za humor mu nikada nije nedostajalo. Uvijek bi svratio do Birtije na kavu i provaljivao gluposti barem pola sata. Međutim, uskoro štap više nije bio dovoljan pa je morao početi koristiti hodalicu. Zbog nje se morao oprostiti od Birtije jer se dolje više nije mogao spustiti.
Ne spominje se ni kako je drugi put iz bolnice izašao s paraliziranom desnom stranom tijela. Cijela se Birtija skusurala za medicinski krevet jer si ga njegovi nisu mogli priuštiti. Majka i otac u početku su ga s mukom presvlačili. Kasnije je postalo mnogo lakše - tjelesna težina mu se skoro prepolovila. Kemoterapija ga je satrala, i fizički i psihički. U zdravom tijelu zdrav duh, a u bolesnom kurac.
Postalo mu je sve teže ikoga viđati. A i drugima njega. Za pitanja kako je, i za želje da mu krene nabolje, vrijeme je bilo debelo neprimjereno. Niti je on htio žaljenje, niti su ga prijatelji htjeli nuditi. Najteže je bilo to što je svima bilo jasno, i njemu i njima, da oni nastavljaju sa životom, a da njemu dalje nema. Ni puno bliže, a kamoli puno dalje.
Nema ništa ni o tome kako se majka svakodnevno molila bogu da se smiluje i ostavi ga na životu. Kada je, pak, postalo jasno da će se uskoro pridružiti Mati, molila je da uzme nju umjesto njega. Ako ju je i čuo, bog nije uslišao njezine vapaje.
Otac je, pak, danju gledao stare Dinamove tekme s njim. Uvečer bi sjeo u auto, besciljno se vozao i nezaustavljivo plakao. Dušu bi vragu poklonio da je mogao.
Ni o tome nigdje niti jedne jebene crtice.
Sve što je na osmrtnici pisalo, bilo je:
Umro nakon kratke i teške bolesti u 44. godini života.