Volio bih te ponovno vidjeti.
Znam da to ne bi bio neki spektakularan susret. Pričala bi mi kako si bila kod doktora. Nisi se imala gdje parkirati oko bolnice pa si stala kod Milana. Poslije si bila kod bake, a stala si i kod Ružice na kavu.
Dva sata! Dva sata je trebalo doktorici da se pojavi. Dva sata si čekala ispred vrata i onda se još neka ženska pokušala progurati preko reda premda imaš invalidsku iskaznicu. Pored toga, došla si prva i prva predala papire. Bolnička klasika.
Možda bismo popili kavu. Vjerojatno ne bi. Ja u svom poslu, ti već trčiš u škrinju po nešto za ručak. Pola sata poslije: napa radi, ručak se kuha. Sjediš za stolom i rješavaš križaljku. Ja si točim čašu vode. Pitaš jesam li se čuo s Ivanom. Nisam ovih dana. „Hoće li kući za vikend?“ Ne znam. Javit će se.
Eto Aliye i Vite. Taman se probudio. Smije se on tebi, ti njemu. Primaš ga malo premda te vidljivo bole ruke. Narastao je otkad si ga posljednji put vidjela. Tepaš mu, on te jednom rukom grabi za kosu, a drugom za nos. I dalje se oboje smijete. Komentiramo na koga je. Na mene je, naravno, pokupio karakter.
Proteturalo bi tako vrijeme do 3.
Stiže tata. Izuva se, ulazi u boravak i ljubi Vitu. Pita što se fino kuha. Grah s kobasicom. Ponovno kreće priča o prijepodnevu, situaciji kod doktorice, kavi kod Ružice, te kako baku bole leđa. Tata priča kako je naručio livanjskog sira od kamiondžije koji dolazi sljedeći tjedan. Ti planiraš odlazak u šoping u četvrtak jer je negdje nešto na akciji.
I tako.
Prođe ručak, prođe popodne. Vatra se u kaminu gubi. Ti i tata spavate na kauču. Vito zanovijeta na podu. Aliya plete pored njega i animira ga. Ja u sobi, nešto programiram. Aliya me zove da donesem malo drva.
I tako. Dođe večer, prođe dan.
Dakle, definitivno nikakav spektakularan susret to ne bi bio…
Ali volio bih te ponovno vidjeti, majko.