Simptomi poezije logo
Natrag na listu postova

Dražesni pupoljci svibanjski

Ante Budimir · 03. srpnja 2022. · 2 min.
poezija iz-književne-ostavštine

Tko od straha umire, na grobu mu prde.
Matan Špalatrin

Kad mi se dosad želje nisu ispunile, čemu se sada imam nadati...

Tako mi je odgovorio gospodin Robert nakon što sam mu sjeo u taksi, kazao dobar dan, i upitao ga kako je.

Bolje bi bilo da ga nisam ništa pitao. No, tada se ne bismo svi ovdje okupili - vi u ulozi publike, ja u ulozi pripovjedača, a gospodin Robert u ulozi jebivjetra koji čeka da mu se ispune želje.

Zamislite vi to: on čitav život čeka da mu se želje ispune!

Roberte, kralju, s koje si ti to planete pao na zemlju koja te toliko razočarala svojim rotacijama i zakonima fizike koji ne dopuštaju ispunjavanje želja protuhama bez strasti?

Kako ti zavidim - ti imaš hrabrosti slijediti svoje snove.

Tako mi je nekidan kazala jedna prijateljica. Nasmijao sam se toj patetičnoj filmskoj frazi. Imaš san? Radi na njegovom ostvarenju. Imaš želju? Radi na njoj i bit će ti ispunjena. Slijediti snove je zabluda, isto kao i čekati na ispunjavanje želja. Na svemu treba raditi, a većini se ne radi.

Poneki ni snova ni želja nemaju, tek nejasne obrise stremljenja, nikada dokraja definiran put. Samo teturaju kroz život, držeći se kao pijan plota (premda se ne sjećam kad sam se posljednji put držao za plot) svoje neodlučnosti i nevoljkosti za promjenom.

A toliko je prirodno da se mijenjamo. Strasti koje su nas jučer gonile, danas slabe, sutra će odumrijeti. Istovremeno, nove strasti stasaju i žele živjeti. A mi? Mi ih zanemarujemo.

I tako živimo s prožvakanim starim strastima čiji smo okus davno zaboravili, a nove se ne usudimo kušati. Gladni, a strah nas jesti. Gladni – uplašeni i jadni, čekamo.


Čeka tako i naš Robert...
Čeka dok mu za vožnju od 10 kilometara i 10 minuta isplaćujem 78 kuna. Čeka bez riječi, bez emocija, bez osmijeha. Bez pozdrava na rastanku.

A da ja vas sada pitam, lijepi moji, tko će meni ispuniti želju da me više ne dočekuju Roberti kada sletim u Hrvatsku? Da mi više bezočno ne otimaju pare, dok se istovremeno bacaju na žrtvenik željni razumijevanja, možda čak i suosjećanja?

Tko? Nitko, naravno. Ali zato s tobom, Roberte, jebivjetre pa onda i protuho, više neću. Razumije se, neću ni pješice. Jedna od želja mi je voziti se taksijem, pa si je često i ispunim.


Prethodni post
Noćna straža
Sljedeći post
Spektakularan susret