Simptomi poezije logo
Natrag na listu postova

Noćna straža

Ante Budimir · 29. svibnja 2022. · 2 min.
poezija iz-književne-ostavštine

Ponekad se zbog nje nađem u nekim neugodnim situacijama.
Radi li to iz obijesti ili iz nemara, ponekad je teško reći.
Sklonija sam vjerovati da je u pitanju ovo potonje.
Ali ipak... Pitam se ponekad.

Ona živi svojim životom. Tako ponekad i uđe u aute tuđe.
Sljedeći dan ja neka se s problemima hrvam,
i sa ženama koje traže objašnjenje:

Kako? Kako je ona završila u autu ako ti u njemu nisi bila?

Kao što rekoh: ona živi svojim životom.
Teško mi je ponekad paziti i na sebe -
kako da tek nju čitavo vrijeme držim na oku.

No, u cijeloj priči nije ni njoj lako.
Obično da bi došli do mene, moraju prvo nju slomiti.
Ispituju je i proučavaju.
Viču na nju da prizna čija je:

Kaži gdje ti je ona kurva!

Često je znala dugo odolijevati premda bi se znojila, premda bi žeđala.
Maštala bi o sigurnosti svog doma, pitajući se kuda ju je vrag nosio.
Na kraju bi uvijek jadna popustila - i puknula.

I ja se ponekad izgubim, stranputica me odvuče. Gdje onda neće ona,
lakša od perca, silini vjetra da se poda? Normalno da hoće.
Svi mi imamo svoj vjetar, svi smo mi nekome lakši od perca.


Da vjetar, da perce - koji treš! Što bulazniš kad je priča jasna?

Sjediš u Birtiji cijelu noć, kosa se vijori po separeu.
Ljudi dolaze, ljudi odlaze, mjesta se izmjenjuju.
Naravno da je netko, a tko drugi nego ja!
sjeo na tvoje mjesto u jednom trenutku,
a jedna vražja vlas tvoje duge plave kose
skočila mi je na kičmu.

Sljedeći dan na kičmu mi je skočila žena.
A ti si se sjetila svih jadnih, izmučenih,
osim mene bijednoga
koji sam narednih nekoliko noći spavao na kauču.

Da ti kosu...


Prethodni post
Dva dnevnika jedne ludosti
Sljedeći post
Dražesni pupoljci svibanjski