Svakoga dana u isto doba u dnevnik zapišem:
danas ćeš je pustiti, Ante – niste jedno za drugo.
I tako već godinu dana. Tako već ljeto drugo.
Uvečer me pijana pijanog kući svojoj vodi.
Podlo se smješka i kazuje: ovo je posljednji put.
Budim se, njezinim tijelom kao dekom zaogrnut.
Pod punom ratnom spremom, svjetlo provaljuje u sobu.
Prve nesuglasice počinju već od jutra rana –
miljenici noći, okorjeli protivnici dana.
Više doista nema smisla, jednostavno ne ide,
ispisuje moja stara lula po zraku kavane,
činjenice predugo i beznadno osporavane.
Svakoga dana u isto doba u dnevnik zapišem:
pustit ćeš ga danas, Marina – niste jedno za drugo.
I tako već godinu dana. Tako već ljeto drugo.
Uvečer ga pijanog pijana kući svojoj vodim.
Gad se smješka i kazuje: znam, ovo je posljednji put.
Budim se, oko mene ruke njegove kao kaput.
Svjetlo provaljuje u sobu pod punom ratnom spremom.
Prve nesuglasice počinju već od jutra rana –
ljubavnici skloni noći, ljuti protivnici dana.
Više doista nema smisla, jednostavno ne ide,
ispisuje moja cigareta po zraku kavane,
činjenice predugo i suludo osporavane.
I danas će oboje u dnevnik zapisati isto:
„danas je taj dan – uistinu nismo jedno za drugo“.
Navečer će se naći i ljubit će se – dugo, dugo.
I proći će večer, doći će jutro, dan bilo koji –
dan što u njihovom dnevniku sate do noći broji