Nikada je više nisam pronašao onakvu, istu.
Nikada više nisam razmišljao o njoj,
nikada više doživio vlastite ruke na njenoj koži
i nikada je više pogledom nisam tražio jer mi nije stalo.
Nikada više nisam zašao u to cigansko naselje,
nikada iz prikrajka promatrao njen prozor,
nikada klincima sladoled platio da joj pozvone
i nikada mi se noge nisu odsjekle
kad bi se na vratima pojavila.
I nikada joj nisam ni stiha napisao jer sam joj tako obećao
pa čak ni ove retke kojima trenutno jezdiš,
ne daj se zavarati, naivni čitatelju,
nisam njoj napisao niti dopuštam takvu primisao.
I nikada joj nisam pisma nosio pa ih drapao,
i nikada me njen brat ispred kuće nije vidio
i suosjećajno se nasmiješio, i nikada nakon toga
nismo otišli u gostionicu na piće
i nikada mi nije dopustio da platim.
I nikada nisam strepio od još jednog jutra
koje će započeti s mislima o njoj...
I još stotinu sitnica – nikada!
I štogod o njoj kažem, uglavnom slažem,
ali nikada je više nisam pronašao
onakvu, istu.
Moju.