Hvala na inspiraciji
i oprosti na uzurpaciji.
Gledao sam te na slikama. Slikao sam te
i ovjekovječio pogledom
svaku poru tvoga tijela.
Premda usredotočen na ritam narančastog srca
i madež na tvojoj usni, udovi se ipak pomiču.
Imam neku ludu sklonost za te
i tabančim sulud ovom zemljom
dok postolari zadovoljno trljaju dlanove.
Ovo nije prvi put da se susrećemo.
Iako ti to nisi znala, često si me izvlačila
iz crnih jama – možda je to bio uzrok
onoj neobjašnjivoj iscrpljenosti
koja te ponekad salijetala.
Sada ću napraviti stanku da malo predahneš.
Pripremi si Gunpowder’s temple of heaven.
Vodu zagrij na 70 stupnjeva i namači 1 minutu,
kojoj treba dodati još jednu, a zatim procijedi.
Kraće će rezultirati nepotpunim okusom
a dulje gorčinom koja ne prašta.
Kažu da razbuđuje mentalno i fizički:
trebat će ti.
Slab sam u izgovoru i nesiguran na daskama,
ali svejedno sam igrao razne uloge
kako bih ti se približio. Eto,
sinoć sam bio prijateljica s kojom si se smijala,
iako su otisci suza bili i više nego vidljivi.
Kolegica iz udruge, baka iz Dnevnog boravka,
prodavačica, kondukter, poštar, konobar...
Igrao sam uloge svih ljudi
s kojima se susrećeš u životu.
Ne igram jedino sebe
jer u tvom življenju nemam mjesto –
ipak, sutra te vodim na večeru.
Svakako pojedi nešto kod kuće,
s pjesnicima se još nitko nije najeo.
Da znaš samo kuda sam te sve vodio
i kako smo uživali! Bila si sretna,
smijala si se – o bože! –
i ja sam se smijao,
i ljudi su nam se osmjehivali.
Pariz, Beč, Carigrad...
Simon čudotvorac i laneno uže
s kojim se penje na nebo.
Nismo kupovali suvenire pa si zaboravila,
ali ja sve pamtim. Rekla si mi jednom
da sam manijak i nisi pogriješila.
Međutim, ja sam pogriješio.
Zaspao sam sinoć uz otvoreni prozor.
Iznenada sam se probudio
nagrizan vlažnim zrakom.
Kada sam naposljetku shvatio,
i dalje sam te sanjao,
lijepa Vukovarko.