Vidim se jednom davno, za trideset godina,
sjedim kraj kamina i pušim Golden blend
Što sam baštinio od pretrpljenih tragedija?
Mudrost, budnost? Mislim da ne.
Miris čokolade aktivira okidač sjećanja
i vraća me u Havanu
Dugačak je put do početka stoljeća,
ali stižem u trenu
Plaza de Armas, Chan chan –
srpanj na drvenoj terasi,
i mi na terasi
Chan chan!
Jesam li joj toga dana izjavio ljubav?
Ne mogu se sjetiti,
maglovite su mi takve imponderabilije.
Je li me toga dana odbila?
Ne. Odbila me prije, a i poslije.
– O čemu razmišljaš, dragi?
– Razmišljam je li došlo vrijeme za krečenje.
Dim me sve jače omamljuje i savladava –
čokoladu sam joj i poklonio toga dana
Ne sjećam se s kim je ljubovao Tezej,
ali sjećam se te Idile
Ljetno sunce, alkoholna pića,
vječne ljubavne teme, intimna htijenja
Neću više pušiti taj prokleti duhan: pretežak mi je,
prejak, pregorak – predobro gori u sjećanju.
Što sam baštinio od proživljenih godina?
Ljubav, blagostanje? Mislim da ne.
Vidim se jednom davno, za trideset godina,
sjedim kraj kamina i pušim neki duhan
koji nije Golden blend