na nešto me doista sjeća taj grad
u čeonom režnju još žive fotografije skloništa za uboge
tu su udomljeni mnogi što su igrali epizodne uloge
visoke prozore dobro pamtim
u raskošnim vrtovima odigravale su se nedjeljne šetnje
ležerne ruke izbjegavale su iscrpljujuće kretnje
dugo mi je trebalo da shvatim
ramena su ugibale vreće sanja, toplih nadanja pune mreže
a jesen je sa sobom donosila nemire, sve teže i teže
kako se dogodio konačan pad
povijest sretnih ljubavi nastanila se na praznim stranicama mrtve knjige
na zahrđalim koricama ni naslova ni autora – tek čvrste verige