Kada budeš čitala ovu pjesmu,
ja ću tek uspomena biti.
Smiješno će izgledati žarka ljubavna očitovanja,
neispunjene molitve ostarjele u stihovima.
Nikad više nećeš primiti pismo dezorijentirana –
čitati krasopisom ispisane retke odanosti,
među kojima je položaj neba i zemlje uklesan.
Možda ćeš prvi put osjetiti prazninu,
pismonoša kada dođe ne noseć’ ništa,
stih ili dva što bi ručala kraj ognjišta –
povijest ludosti što se odavno rasplinu.
Nikad više neću osjetiti dodire kroz polusan –
ruke koje stapa papir uz balade o prolaznosti
na Ilidži, među drvoredom kestena i platana.
Vrijeme će suditi upornim pjesničkim pokušajima,
općom će se neuračunljivošću braniti snivanja.
Kada budeš čitala ovu pjesmu,
sve će mi oprošteno biti.